Božić polako odlazi…
Pripremali smo se dugo za dolazak Emanuela, no jesmo li ga dočekali?
Božićnoj noći prethode „dani ludila“ u svakoj obitelji. Čišćenje kuće do najmanjih detalja, jer ne može svećenik blagosloviti kuću s trunkom prašine, bez ukrasa i mirisa božićnih kolača, bar deset vrsta. Kupuju se pokloni i stavljaju pod bor ne bi li donijeli osmijeh na nečije lice na cijelih pet minuta. Prave se štalice u kojima počesto nema mjesta za Isusa jer su ga u jaslicama zamijenili oholost, otuđenost i samodostatnost.
No, mora li biti tako? Odnosno može li uopće biti drugačije u sredini i svijetu u kojem se nalazimo?
Isus koji je Vječni Očev Sin, postaje sin Josipa i Marije. Bog se rađa u obitelji. Jedna obitelj – sveta Nazaretska obitelj – donosi Boga svijetu. Preko obitelji se tako ostvaruje Božje očitovanje čovjeku. Možemo li u tom smislu promatrati i svoju obitelj?
U svijetu u kojem živimo tišina i sabranost zapravo su luksuz koju si obitelj gotovo ne može priuštiti. A bez njih, nema ni molitve. A bez molitve, nema ni susreta u kojem možemo čuti Božji glas.
Kad roditelj putem molitve ne razgovara sa svojim Bogom, nije siguran koje vrijednosti pružiti djetetu. Tada mu se počinje uvjetovati, počne ga se ucjenjivati te često pada pod utjecaj vlastite djece. Najčešće to završi tako da jednostavno nastavi udovoljavati djetetu misleći da će ga tako pridobiti. No, rezultat je takva odgoja situacija u kojoj se ne zna tko koga odgaja.
Često se uplašimo kada čujemo riječi prenositi vjeru djeci zbog toga što pri tome pomišljamo na određeni broj molitava koje bi trebalo naučiti… na mnoštvo vjerskih poduka koje ni sami ne znamo… Možda se uplašimo jer imamo želju da nam djeca idu u crkvu, a ni to ne uspijevamo…
No, prenositi vjeru ne znači djecu na nešto tjerati. Prenositi vjeru znači najprije donijeti Boga djeci! Obitelj treba biti mjesto u kojem će djeca vidjeti da je Bog živ, da roditelji ljube Boga i da im je život zbog toga ispunjen iako imaju životne probleme kao i svi drugi ljudi.
Svaki zajednički odlazak na misu zapravo je idealna prilika za podučavanje tišini i sabranosti. Koliko su vas samo puta vaša djeca prijekorno pogledala kada biste na njih podigli ton u crkvi: „Budite tiho! U crkvi se ne priča!“? Koliko ste ih samo puta potkupili sladoledom da budu mirni i poslušni? Dodajmo još tome strah da će netko s oltara ili iz obližnje klupe prozvati vašu djecu kao neodgojenu, koja ne poštuju svetost mjesta i obreda. Možemo li onda kriviti djecu ako ne vjeruju da je moguće čuti Boga u tišini srca? Trebamo se i mi zapitati što nama znači nedjeljno misno slavlje. Stres ili susret s Gospodinom? Djeca uče iz svih naših postupaka, i onih na koje smo ponosni, ali i onih kojih se stidimo. Možda bismo mi mogli naučiti nešto i od njih?
Sin Božji svima nama, a napose djeci, daje primjer kako treba iskazivati poštovanje i posluh roditeljima, napose kad nas oni uče svetim i neprolaznim stvarima. Budimo poučljivi njegovu primjeru i trudimo se tražiti i nalaziti tišinu i sabranost u našim obiteljima kako bi se Isus, kada ponovno dođe, mogao nastaniti u pravim jaslicama, našem srcu.
Ankica Savić